PRIMORSКA SONATA
More, more… Pomisao na more budila je poseban osećaj. Liza je volela more, njegovu boju, prostranstvo, više nego sva druga prostranstva. Često je razmišljala da promeni mesto boravka i preseli se u mesto na morskoj obali.
Dubrovnik, Opatija, Portorož, Herceg Novi. Ne može ih odvojiti, jer su za ove gradove vezana lepa događanja. Liza je ljubav drugačije doživljavala u blizini mora. Odlazila je uvek sa istom osobom, ali je svaki sledeći put ljubav bila jača, požudnija. Po povratku je živela od tih utisaka, brojeći mesece, a zatim i dane do novog odlaska. Bilo je i drugih turističkih ponuda za obilazak stranih zemalja, ali je preko tih jednostavno prelazila. Dorijan, njen dugogodišnji prijatelj, u zimskim danima sanjao je skijanje, ali bi se Liza pri pomeni snega stresla i razgovor je bio završen. Da li je samo klima opredelila Lizu? Drugi su često razmišljali o tome, ali je posle mnogo godina ustaljenih putovanja, niko nije ni pitao zašto baš more.
U jutarnjim satima je dugo sa terase hotelske sobe posmatrala nepregledno plavo prostranstvo, želeći da ga upije zajedno sa neponovljivim mirisom i ponese u svoj kontinentalni grad. Šetala je u kratkim zimskim danima pored morske obale grejući se na zracima sunca, koji su se odbijali o beskrajnu plavu površinu.
Lice joj je dobijalo blagu preplanulost i rumenilo, pa je počela da podseća na mediteranske lepotice. Bila je klaviristkinja prefinjenih pokreta, duge platinaste kose skupljene u visoki rep obmotan kosom, koji je neukrotivo lelujao po njenom vratu, dodirujući i njenog saputnika, jer su uvek bili pripijeni jedno uz drugo. Baršunasti ten , oči bademastog oblika, neobične zelene boje, senzualne usne, prirodno jarko crvene, sa obrisima
kojima nije bila potrebna korekcija, bili su zapaženi. Naročito joj je smetalo što nije mogla da koristi svetle karmine, jer bi bili nevidljivi na njenim usnama, nadjačani prirodnom bojom. Protiv prirode se i ne treba boriti. Ona
ju je darovala nesebično i treba je iskoristiti.
Dorijan je često zadržavao pogled na dugim, nežnim Lizinim prstima ruke ukrašenim lepo oblikovanim noktima, namazanim sedefasto roze lakom. Na domalom prstu leve ruke nosila je brilijantski prsten, koji je odavao bleštavi sjaj, kao i prekrasna narukvica od “Svarovski“ kristala. Često ih je dodirivao i pomerao. Igrao se njima kao i Lizinom kosom, upredajući nestašne pramenove.
Liza je često mislila da je ispunjava čudnim osećanjem, iako je sve bilo isto kao kod kuće, sem mora. No, tako se samo činilo.
U svakom od tih mesta, slučajno, ili ne, dešavalo se da bude neko od njihovih zajedničkih prijatelja. Bio je u svom društvu, a svi su pripadali širem krugu za druženje i poznavali su se. Liza i Dorijan nisu ni tajili kuda putuju. Znali su to njihovi iz društva. Nisu bili u istom hotelu, ali viđali su se. Liza je često skriveno posmatrala jednog zajedničkog prijatelja, iako je bio sa svojom devojkom. U gradu joj nije privlačio posebnu pažnju, ali ovde, na moru, bio je to pogled izazova, na koji je zajednički prijatelj odgovarao.
Liza je smatrala da njihove uzajamne poglede drugi ne primećuju naročito Dorijan, ali nije bila sigurna. Očekivala je da bi joj nešto rekao, da je video. Njoj je najvažnije bilo njegovo mišljenje. Кoliko se radovala ovoj virtuelnoj ljubavi pogledima, počela je da razmišlja, da li time nije prevarila Dorijana. Druge želje nije imala, ali je pogled nije ostavljao ravnodušnom. Ponekad bi, dok je bila u strasnom zagrljaju Dorijana, doleteo i uzeo je na trenutak. Ubrzo bi se trgla i još više priljubila uz Dorijana, plašeći se da je, kao morski talas, ne odvuče.
. . . .Dorijan je provodio vreme u plivanju, a Liza bi tada sama šetala. Išla je uhodanim putanjima, ne znajući da li želi, ili ne želi da sretne pogled. Ukoliko bi se to dogodilo, nastavljala bi dalje, ispunjena nečim neobičnim.
Ne, ona nije prevarila Dorijana. Misli su nešto najslobodnije što ima i pripadaju samo njoj. To je jedino što sama, ona, poseduje i može da im dozvoli let na sve strane. Da toga nema, bio bi život suviše jednostavan. Šetnje misli su zabavne i interesantne, razbijaju monotoniju.
Razmišljala je ležeći na morskom žalu. Bila je prekrivena providnom maramom duginih boja, ispod koje su se kretale Dorijanove ruke, milujući obline njenog tela. Ona vešto odmahnu rukom, kao da želi da odagna misli i pogled prijatelja i svojim jezikom dodirnu Dorijanova usta u dugom poljupcu.
PROZOR
Na prozoru moje kuće
Slušam svaki šum ,
Treptaj vetra ,
Čekam svanuće .
Tvoj korak mi se pričinjava
Na pragu zore ,
Vidim ga ,
Na prozoru moje kuće .
Da li te zalud čekam ,
Ili samo što nisi stigao
I udahnuo radost
I svežinu jutra
U neprolaz ljubavi.
Čekam svanuće !
Biografija
Mirjana Antić, pravnik, od rođenja sa manjim prekidima, živi u Jagodini. Rođena je u građanskoj porodici 21.06.1947. godine u Кragujevcu. Ima ćerku i sina.
Piše kratke priče, pesme i aforizme.Objavljuje ih u listovima („Politika“ , „Večernje novosti“ , „Bazar“, „Кnjiževne novine“). Godine 2004. objavila je prvu knjigu kratkih priča „Čežnja“, izdavač „Gambit“ Jagodina, lektor i recenzent Borislav Radosavljević iz Jagodine.
Objavila je zatim drugu knjigu kratkih priča „Put u Helsinki“ izdavači „Čigoja štampa“ Beograd i autorsko izdanje, recenzent/lektor Petar V. Arbutina, izdanje 2005.godine, 2006. izašla je iz šampe treća knjiga – pesme za decu „Srećna porodica“, izdavač „Srpska knjiga“ Ruma, recenzent Ljubivoje Ršumović, a 2007.godine izašla je iz štampe knjiga priča „Londonske magle“, recenzent/lektor Petar V. Arbutina, izdavači „Čigoja“ štampa i autor. Zapaženi tekstovi o knjigama objavljeni su u dnevnim listovima „Politika“ i „Večernje novosti“ i na RTS. Dobitnik je nagrada.
Član je Udruženja književnika Srbije, Matice srpske u Novom Sadu i Кnjiževnog kluba „Đura Jakšić“ u Jagodini.
Godine 2008. dobila je „Zlatnu značku“ Кulturno prosvetne zajednice Srbije.