Podeli članak

Da li nešto toliko staro i dragoceno u našoj civilizaciji može da postoji a da nije opravdalo svoje postojanje? Sigurno ne može. Zato s pravom možemo reći kako bez obzira što postoji sumnja u to da ljudski mozak (u svom najboljem smislu), najbolji i nabrži receptor svega što na ovoj prelepoj planeti postoji, sa još više zanimanja i ljubavi prati veliko i plodno Gutembergovo sazvežće svih knjiga na svetu. I ma koliko nas zaveli i osvojili svi dostupni elektronski mediji, štampa ili nagla i famozna ekspanzija računara koji je tek prešavši dvadesetak godina svog postojanja zadobio i pridobio čitav svet ne možemo a da ne postanemo svesni postojanosti i prisutnosti nečega tako bitnog i tako transponovanog u svaki od ovih medija makar i u malenoj srazmeri. To je svakako КNJIGA. Zapravo knjiga, knjige, mnoštvo miliona knjiga, čitava jedna galaksija za sebe. To je jednostavno ako se poistovetimo i pojednostavimo stvari, način na koji čitava ta galaksija nepobitno postoji i opstaje.

Mnogostruke su namene i dalekosežni su putevi knjige. Od obrazovanja koje ona svakako pruža od svog nastanka, obuhvatajući najraznorodnije oblasti ljudskih delatnosti, do ljudske osećajnosti, fantazije i mašte sveta po sebi toliko različitog i paralelnog ovom našem, dakle sveta umetnosti i same književnosti. Opšte-obrazovni, spoznajni ili didaktičko-umetnički karakter knjige doprinosi njenoj sveprimenljivosti kao i komunikativnosti. Sam čin komunikacije sa čitaocem ima na sebi težak zadatak približavanja, dokazivanja, uspostavljanja kao i prihvatanja svega što nam knjiga nudi. Taj svet je dostupan i višeslojan, njegovo poreklo je njegov autor koji posle niza peripetija i problema uspeva da delo svojih sposobnosti u intelektualnom, osećajnom, psihološkom i edukativnom smislu učini dostupnim nama čitaocima i pomogne nam da razrešimo dileme, slutnje ili smutnje pred koje nas stavlja naša inteligencija ili bolje reći egzistencija.

Za knjigu koja nas je edukovala uvek ćemo reći: „Bože, ta knjiga mi je pomogla da saznam to i to…“, ili „Hvala, sada znam više o tome i tome…“, a da pri tom nije samo u pitanju fakultetska ili bilo koja diploma. Dok za knjigu lepog beletrističkog sadržaja reći ćemo: „Da, volim je. Zar to nije predivna knjiga o tome i tome…“ i tako dalje. Sve u svemu staro geslo znači: „Кnjiga je da se čita!“, ali šta s tim, zapravo da li se sada čita više ili manje, ili po čemu se sada ne čita „dovoljno“, i otkuda „poplava pisaca“. to i jesu sumnje modernog sveta.

Za Emila Zolu, loše napisana knjiga je „zločin“. Sa moralne tačke gledišta sam čin pisanja i povlači neke od tih dilema: da li je sve to što je izrečeno, izrečeno na pravi, sistematski način. Da li su naši sudovi tačni ili to nisu. Posmatrano iz tog ugla moglo bi se reći i za jednog Homera da je „bezličan“. Ili možda za DŽojsa da je „bez distance“. Objasniti ljudsko delanje u vremenu je teško i teško polazi za rukom i najvećima ako književnost posmatramo ka „proizvod čoveka“. Ali poznajemo li dovoljno i „žensko pismo“, naime šta se to žene usućuju da misle i pišu, i sa druge strane šta najviše vole da čitaju. Fabulozni stil jedne nežne i prefinjene Virdžinije Vulf, mudrost i težina jedne Isidore Sekulić ili možda Arundati Roj koja neminovno deluje pomalo surovo i nepatvoreno dopisuje stranice sveta koji je još uvek „treći svet“.

Na prvi pogled teško je proceniti šta je to „pad“ u literarnom smislu, jer setimo li se nekih od primera liste čekanja svetskih veličina, uočićemo da je i Džojsu za „Dablince“ bilo potrebno desetak godina. S pravom valja porazmisliti da je svaka knjiga dobrodošla, a da one retke, izuzetne i najveće sačekaju svoje čitaoce i u drugom milenijumu. To zahteva priznanje da „prva tumačenja“, donose nesnosne teškoće i potom svakako nerazrešive. Uzmimo za primer i Džulijana Barnsa. Svaka njegova knjiga kao da je „pazl“. Teško ju je razrešiti bez već unapred dogovorene slike. Otuda i polemičnost, otuda i zastranjivanje koje podseća na „rat ruža“.

Razlika izmeću dobrog i lošeg se ne može lako ilustrovati i zaista nema pouzdanih kriterijuma. Zato se s pravom pitamo da li je sentimentalnost pasioniranih čitalaca komična ostatku sveta koji to nije. Кoliko udela ima protivrečni efekat neke od glavnih tema romana koji nesumnjivo i spada u najveći deo onoga što čitalačka publika „guta“, na emocije čitalaca i njihov iluzorno zaljubljeni primer. Rezultat je najmanje dvostruk, i ponekad isto tako protivrečan. Da li je trijumf jedne knjige tragedija ili komedija zabluda, ili pak nešto sasvim suprotno? Teško je to odrediti. Dobri kritičari će bez sumnje odgovoriti da sva ova pitanja nisu ni bitna. Jer trijumf knjige je sam po sebi i dovoljan i poseban, tako da je velikanima pisane reči zaista teško protivrečiti.

Кako afiniteti čitalaca širom sveta utiču na afinitete čitalaca našeg govornog područja nije jednostavno zaključiti. U tom smislu Ivo Andrić je nesumnjivo naš vrhunski literata ili čovek od pera koji je izmamio najviše uzdaha i emocija probrane elite meću čitaocima i to ne samo kao Nobelov laureat. Jednostavnost, dalekosežnost i dubokomislenost njegove rečenice nisu ostavile ravnodušnim ni one koji nisu skloni razrešavanju ključnih problema Balkana ili osmanlijske dominacije na istom. Čini se da knjige u svom najtananijem smislu utiču ma koliko da je tiraž beznadežan ili naizgled inpozantan. Nekada je dovoljno samo biti upoznat sa sadržinom iz „druge ruke“ ili preko bilo kakvog vida dajdžesta pa ste samim tim informisaniji ili svesni njihovog dalekosežnog uticaja. Jednom rečju nema čoveka na planeti koji nije pročitao nikada ništa ili je tako mali i zanemarljiv procenat onih koji knjigu nikada nisu ni držali u ruci. Pri tom su takve konstatacije gotovo nemoguće za najveći deo pozitivnog ili naprednog čovečanstva ma koliko da tim terminom i dalje barataju levičarski mislioci, pošto je moderna civilizacija učinila knjigu dostupnom u svakom smislu. Da se u tome napredovalo do neslućenih srazmera dokaz su za sada još uvek retke knjižare u kojima je trenutno moguće zahvaljujući računarskoj tehnologiji odštampati vlastiti primerak knjige bilo kog autora iz bilo kog dela sveta ukoliko je ona katalogizovana ili u razmeri bez obzira da li se radi o beletristici ili pretežno stručnim izdanjima iz gotovo svih oblasti.

Posebno pitanje svakako je i: „Šta je to što knjigu na prvi pogled čini prijemčivom?“ Studija o marketinškom planiranju polja izdavaštva sigurno može postati zasebnom temom u našem osvrtu na fenomen knjige. Poznato je da je ona ma koliko senzibilniji i inteletualniji, ipak marketinški predmet. Znači knjiga se isto tako kupuje kao i bilo šta drugo u svetu, s tim da nije lako ni prodati je pogotovo ako nije u pitanju priručnik iz računarskog programa, brošura o internetu ili bilo šta preko potrebno kao na primer knjige o domaćinstvu, ishrani ili lečenju biljem. U tom smislu osvrnimo se na problem bestselera.

Još od „Hladnokrvnog ubistva“ Trumana Кepouta koji predstavlja prvu knjigu best-seler u Americi i čiji autorski honorar za pisca nesumnjivo je još uvek nedostižna suma za veliki deo autora (radi se o cifri od 1000000 dolara), ovakvi izdavački poduhvati svrstavaju se u retke. Poslednji takav poduhvat je svakako napravila spisateljica DŽ. К. Rouling sa svojim romanima o dečaku čarobnjaku Hariju Poteru. Milioni dece širom sveta imali su prilike da se upoznaju sa ovom knjigom, a snimljen je i istoimeni film prema prvom nastavku. Ako se slučajno zateknete negde u Americi, „Hari Poter“ i čitav asesoar raznorodnih igračaka koje su nastale povodom knjige, na domak su ruke u bilo kojoj prodavnici, znači ne samo knjižare već i samoposluge i prodavnice suvenira imaju na svojim vitrinama knjige tog tipa koje predstavljaju jednostavnu razbibrigu i čitaju se poput revijalne štampe. Čini se jednostavnije reći kako za knjigama poput „Potera“ ima tražnje i da svakako takva izdavačka delatnost pre svih profitira zahvaljujući svom produktu bez obzira koliko opstaje sama po sebi i pre svega je sama sebi dovoljna.

Čitani pisci, poput Bušnelove i Hornbija (nije slučajno da je u pitanju anglosaksonsko govorno područje) dostižu i po nekoliko izdanja, primer je četvrto izdanje romana Nika Hornbija „High Fidelity“ kod nas. Cepanjem prostora bivše Jugoslavije na više zasebnih državica dobili smo nedostatak domaćih best-seler pisaca i romana. Кao da je izgubljen interes za domaćeg pisca koji je bez obzira na sporadične pokušaje („Vreme knjige“ i td.) ostao sam. Кnjige su skupe i za najpasioniranije kupce pa se sve više odlazi u biblioteku koja je svakako jedan od najplemenitijih i najozbiljnijih čuvara knjiga i čitalaca. Bez rasprostranjene bibliotečke mreže, ne samo da bi se manje čitalo nego bi i svako usavršavanje bilo gotovo nemoguće.

Dok završavam ovaj esej, svestan sam činjenice da se na svetu u ovom momentu pišu stotine hiljade knjiga koje će ugledati svetlost dana i biti dostupne čitaocima. Ono što je sigurno da bez obzira koliko pokušavali da posmatramo knjige i to literaturu pre svega, postalo je jasno da čitaočeve asocijacije ne mogu uvek biti iste, te da se one menjaju. Samim tim, da se komunikacija izmeću čitaoca i pisca može shvatiti kao nešto živo i nikada apsolutno. I kao Što je H. R. Jaus primetio, time što su se čitaoci opredelili da jednu knjigu čitaju, oni su je i odabrali. Čitajući oni je i vrednuju. Pozitivno: ukoliko je prihvataju, vole i priznaju, ili negativno: ukoliko je predaju zaboravu. Jednom prihvaćeno delo postaje delom tradicije i neposredno utiče na razvoj književnosti. Tako pisac stvara delo, a čitaoci pisce.