Pesnik, esejista, prozni pisac, antologičar i prevodilac Miljurko Vukadinović preminuo je u noći između 11 i 12 januara u Beogradu. U deceniji za nama Vukadinović bio je prisutan skoro na svakom književnom festivalu “SRPSKO PERO”. Za svoje zasluge na polju književnosti 2009. godine dobio je najveće priznanje našeg festivala – nagradu“ Zlatni Orfej“ za svevremeni pečat i doprinos srpskoj kulturnoj baštini. Svake sledeće godine bio je prisutan na festivalu kao predsednik ili član žirija, moderator i voditelj programa. Često je znao da dodje u Jagodinu samo da nas obiđe, rado se odazivao kada bi ga pozvali da učestvuje na pesničkim večerima, pomogao je kako mladima tako i već afirmisanim pesnicima. Uz Radeta Milosavljevića i Ivana Lalovića bio je priređivač monografije o prerano preminulom umetničkom direktoru festivala i jagodinskom novinaru i pesniku Baji Džakoviću. U okviru 34. festivala 2019. godine kada smo se poslednji put i videli na dan kada je trebala da bude održana promocija monografije, gosti iz Beograda sa kojima je autom trebao da dodje, otkazali su dolazak, istog dana, oko podneva. Miljurko me je nazvao da mi kaže da su ostali sprečeni ali istog trenutka mi je rekao: „…tako je kako je, jeste da imam malo vremena ali ja dolazim kako sam i obećao to dugujem mom drugu Baji, tebi i festivalu…“. Promocija je počinjala u 18h on je pošao autobusom oko 16 časova. Stigao je u poslednjem momentu, do promocije je ostalo jedva toliko vremena da prezalogaji sendvič i da se osveži. Nakon održane promocije prišao mi je da me obavesti da odmah mora da pođe nazad jer je dao obećanje da će u 21h učestvovati na nekom književnom dešavanju u prestonici. Ova crtica govori o tome koliko je on voleo Baju, naš Festival i Jagodinu. Svaki put kada je vodio program tražio je da mu pošaljemo što više materijala kako bi se spremio, voleo je da na licu mesta improvizije, kao i u pesmama koje je pisao svojim osobenim stilom, ali iza te nonšalantnosti i vrhunske improvizacije stajala je ozbiljna i temeljna priprema. Nakon festivalskih večeri družili smo se do duboko uz noć, uz piće, gitaru i lepu reč. Miljurko je uvek davao ton ovim sedeljkama, tako što je podsticao prisutne da recituju, da se nadigravaju kao na nekoj fudbalskoj utakmici a on je kao narator i u tim situacijama preuzimao kormilo i trudio se da do kraja sve bude lepršavo i interesantno. Umeo je da od jednog običnog druženja- večere sa dobitnicima nagrada i gostima – takođe eminentnim pesnicima, napravi vrhunski kulturni događaj. Dok su drugi recitovali i pričali on bi pisao. Na kraju bi ustao i podelio nam poklon – pesme. Dok smo mi oko njega pričali, smejali se, kazivali stihove, pevali, on je pisao. Te pesme koje su iako pisane, u dahu, na brzinu, hirovito, u zanosu, kao da se bojao da će neka reč ili stih da mu pobegnu, predstavljale su prave poetske minijature. Pesme kratke, blještave, munjevite, nastajale su pred kraj druženja jer je on tokom večeri, sedenja, pevanja, recitovanja, nazdravljanja, svakog od nas pomno proučio i svakome od nas pronašao neku osobenost i stihovima pronikao u naše duše. Tako smo mi ušli u njegove pesme a on je ušao u naša srca. Književna scena Srbije izgubila je njegovim odlaskom jednog vrsnog poetskog i kulturnog delatnika koji je živeo i disao za poeziju i lepu reč. Slava mu.
M. Jakovljević
Miljurko Vukadinović je rođen 1953. u Gornjem Svraču kod Blaca. Pisao je na srpskom i rumunskom jeziku. Dela su mu prevođena na mnoge jezike, a poezija svrstana u značajne antologije u zemlji i inostranstvu.Objavio je zbirke pesama na srpskom: Slobodno Sredozemlje (1977), Splav prokišnjava (1979), Knjiga živih sasvim (1981), Poljski radovi (1984), Kap rumunske krvi (1985), Vodjezdik (1986), Vodjezdik (2) (1987), Vodena republika (1989), Čini i kučine (1990), Svoje vode gospodar (1992), Amerika je neo/brađen vinograd (2004), Ep o Šljivamešu (2007), Uhođenje Višnjića Filipa (2008)… Roman: Lovci na pukotine (1995); Antologije: Zvuci i komešanja (Novije pesništvo u Srbiji) (1989); Studije: Približavanja (Ogledi o romanu kod Srba u Rumuniji) (1993), Fizička knjiga (25 godina fizizma) (2007)…
Preveo je više od trideset knjiga i dve antologije. Njegova poezija i proza prevođena je na desetak svetskih jezika, a poezijom je prisutan u najznačajnijim antologijama u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada za poeziju, prozu i prevođenje. Bio je urednik tribine „Francuska 7” Udruženja književnika Srbije.
Pesma posvećena Miljurku Vukadinoviću koju je napisao Dejan Bogojević književnik iz Valjeva.
VEČNE PESME
na vest o smrti Miljurka Vukadinovića, 12. 1. 2021.
Belina snega kopni
Utihli su glasovi
Sa neba i iz zemlje
Proplanak skriva crni proplamsaj
Dalekih svetova
Za tobom se ne može plakati
Suze postaju stihovi i
Tvore igrivu knjigu
U kojoj razmrvljene dosetke
Dozivaju novija radovanja
Sa nama si na
Festivalima tribinama večerima
Кao stalni član žirija
Neprolaznih stihotvornih vrtova
U kojima cvetaju pesme
Večne pesme
Poput današnje rane