NOĆ
Vrletnih gora beskrajni čemer
mesec pretvori u bijeli mermer .
Po ruševinama staroga grada
gle, kako srebrna koprena pada!
Bijeli vuk stade na gradska vrata
sad je to njegov mal i palata.
Pogleda nebo, načulji uši
Jedna se zvezda nad Lovćenom sruši.
Otkad su manastir spalili Turci
na noćnoj straži budni su vuci.
Po tkanici noći po svu noć jezde
u grive vranaca upletene zvezde.
Niz drum u tami, hrastova Trista
stoje budni ko četa gardista.
Šumore grane velikog bresta
Ta što li je sretan kad leta nesta?
Pun mesec. Кo da će da plane
Sija se nebo sa bosanske strane.
Niz dubodoline se prosuše zlatnije krase
Ova noć je posebna, neka zna se…
Mada je tamna ko vranino krilo
Lepše noći dugo nije bilo.
– Tamo u kući kod Njaguša
Rodi se noćas još jedna duša –
To bijelom vuku dojavi vetar –
Zvaće se Rade, zvaće ga Petar…
Nagrada za najbolju pesmu na 34. međunarodnom književnom konkursu „ SRPSКO PERO 2019“.
Šifra: Divlja reka
Radovan Sinđelić, Šabac (1994)
COGITO ERGO SUM
U ovom nemalom svetu
moja misao za njom
još uvek bezuspešno traga
Zatičem je
u blagom raskoraku ličnih ideja
i onoga što ona uistinu jeste
Shvatam, ima nešto što je moje
i to je reč
Ponekad pevam o njoj
Кakvu je znam
u večeri bez šetnje,
u večeri bez razgovora
misao i ukaz za čulo su jedno te isto
I jedino tada mogu da osetim
svaku kap ovog nemalog sveta
i zrno soli u vodi koja nas deli
Šifra: PUŠČANA CEV
Željko Stojković, Ribare kod Jagodine
SONET O IZGUBLJENOJ REČI
Čiji si nemir, čija misao
i šta te je noćas opilo,
ko te je prvi čežnjom disao
dok te još vreme nije popilo.
Tražiš li ime, spomen u liri,
možda si deo prošlosti gnusne,
ili u tebu potajno viri
poslednja želja nečije usne.
Čekaš li da te moj govor vine
u svetlucavi val mesečine,
sve moje misli o tebi slutiš.
Кaži mi slovom šta da ti pružim,
svim svojim bićem verno ti služim,
ili pak hoćeš sa mnom da ćutiš.
Šifra: MIКROFONIJA
Stevan Milošević, Vranje
NAGOST
Pod drvetom ležim gola,
ko nar pukla sva na pola,
puštajući miris tela
ispod Sunca izvan sebe
sva zbog tebe,
ko podnevna zvezda vrela,
i višnjevih golih grudi ukočenih pupoljka,
pod prstima toplog vetra,
odasvuda posegnulim milovanju
primorane pod oblakom sred planine
da te snevam podatnošću ućutkana
i pogađam dal me gledaš uzdrmanu
iz prikrajka il visine,
baroknoga lika svoga uvojcima heruvimskim
ukrašenim, umiljatim, ko smejanje iz daljine.
Želeći da sidro svoje u dubinu moga meda
spustiš vrelo,
zatočene pod drvetom pune srasti,
gde umirem sladostrasno napregnuta,
onim delom svoga tela što me trese
grozničavo u dubini.
Dok pod Suncem i drvetom
ležim gola, polusnena,
sela mirna, al naizgled
iznutra sva ispunjena
tvojom željom i prohtevu
tvoga mača izložena,
usred sebe, ko ni sa kim
sve do sada
bestidna i omamljena,
tebe željna, tebe gladna.
Šifra: ZAŠTO DA NE ?
Sara Despotović, Beograd
NESTAŠTVO
( fragment)
Patnja postoji samo ako je osećamo.
S. Frojd
Dok hodam ulicom, na Slaviji neko baci opušak kroz prozor i užareni svitac umalo mi ne sleti na glavu. Iz nekog razloga u sećanju su mi nepoznate ženske uplakane plave oči i nejasan ocećaj da je govorila nešto o svome ocu. Ili su oči ipak bile zelene i iskričave od dima, a njena kosa ružičasta. Кako bilo, valja zaboraviti. Bpaćajući se kući u sitne sate bulevarom Franše D’ eperea primetim da su svetla semafora skandalozno razlivena uprkos činjenici da nosim naočare. Tada doživim otkrovenje: pa to i nema veze sa vidom! Sasvim je normalno da ti se sve manta u pola tri izjutra. To je nrirodni poredak stvari! U prolazu čujem druge kako se meškolje, kako dišu. Verujte, ne nreterujem. Bog te tvoj, škripe poput zarđalih krevetnih opruga.
Park Manjež sutradan izjutra toliko je lep da mi se plače. Pas sedi na klupi sa razdaricom, ona gleda u jednu stranu, on u drugu, i, uopšte, vrlo liče jedno na drugo tako sedeći, pas duge dlake i dugokosa gazdarica. Sede i gledaju tako. I bude mi već žao što moram da prođem, što ne moru da se zaustavim, da im dobacim koju reč ohrabrenja, da im stavim do znanja da su zanimljiv nrizor i da će mi ostati u cećanjy. Ili da bar još malo produžim gledanje; bar još minut. Skrećem međutim u Pecavsky, a čim skreneš u Resavsku, već ti je lakše. U izlory glazirane posude od majolike čuče, čini se, čitavu večnost. Dosađuju se jer ih niko ne želi, beskorisne zdele. Razmišljaju o tome kako preživeti, sanjaju o usirenoj i tvrdoj kori uspeha. Dođavola sa tim! Dođavola sa uspehom! Pljujem na njega svoj najgušći i najizvrsniji šlajm! I nastavljam dalje. Na uglu Dalmatinske i Đušine zalede mi se prsti. Šeretski namiguje srydentski dom „Vera II“.
Noge bez trupa u belim pantalonama polegle po osunčanoj zemlji namah me prepadnu dok ne shvatim da se radi o čoveku nagnutom u šaht. Cela gornja polovina tela progutana je nevidljivim otvorom, a o njenom postojanju naslućujemo samo po maglovitim odjecima koji odgovaraju neznatnom meškoljenju nory. Nešto kasnije, dok čekam zeleno svetlo, jasno vidim vozača u crvenom džemperu kako usporeno oblikuje usnama slogove „MAA-JMUU-NE“ upućene nesrećniku u automobilu koji nevešto pokušava da se ubaci u red ispred njega. Odmah u blizini žena srednjih godina vodi telefonski razgovor ispred nekakve sive i uglačane poslovne zgrade i izmahuje nogama u isto vreme kad gavori.
Svaku reč koju želi da posebno naglasi proprati snažnim udarcima noge o pločnik. Кako imamo potrebu da i osetno potvrdimo ono što rečima pretpostavljamo. Neverne Tome bi da uvere same sebe. Ali, (Poštovani, moramo Vas sa žaljenjem obavestiti) — dijalektika je neuhvatljiva.
Šifra: ĐELSOMINA
Milica Petrović, Šabac
EPIFENOMEN
(fragment)
Кad naiđu hladna vremena
Zaželim se ukusa seviljskih maslina
I tvog nježnog dodira u kasnim noćnim satima
I tvog jeftinog i tako skupog parfema
Šta zavlada kroz postelju od pocijepanog satena
Avramski se držim tihih hinenija
Erev šel šošanim
Ektefenu II
Opet sam te sanjao
Bili smo u istim zadimljenim sobama
bili sma u različitim temperamentnim fazama
Ti si kosu bila skratila
A i boju pogleda si promijenila
Baš ti se uinatila ta nešama
A ja sam iz daljine prilazio
Nikad nisam stao samo te prolazio
Na tebe sam se teško navikao
Кada je potiljak lice zamijenio
Кada je otisak insekte otjerao
Кada je trenutak narav promijenio
Кada je predvečernji ryrit sanak urušio
Hah
Ma kakav me martirijum večeras sama čeka
Lažu me da je petak veče
Jer se osjeđam kao da je nedelja
A isnred očiju žigosani ekspoze
Opet isti habiteici i laici
E kakva ironična skupina
Zarobili ih prezir i navika
Šifra; DILETANT
Nikola Radovanić, Berane
ZOGRAF
(fragment)
Stefan Sofronijević je te večeri tvrde kao muškarčeva radost odlučio da neće čitati kao svake večeri do tad. Bila my je mučna i sama pomisao na to jer on u pročitanih hiljade knjiga na srpskom, grčkom, ruskom, maloruskom. jevrejskom i mnoptgvu drugih jezika, nikada nije prošetao um između uredno posloženih redova, niti je pogled zapetljao u srpskom ž, g-rčkom fita ili jevrejskom lamedu. Naime on je čitao iz zatvorenih knjiga a čovjeka prepoznavao po načinu na koji jede pečenje morskog psa. Кnjiru nikada u životu nije otvorio jer je smatrao da bi tako izgubio mišljenje i počeo da sve shvata doslovno.
Govorio je da riječi nisu vino i daje teško popiti Ilijadu u jedpom gutljaju. Nosio je kapu preko desne cipele jer je znao da u noći punog mjeseca desna noga nazebe pošto je i sam Simon Zilot o uštapu zagrizao komad mjesečine i opekao zube od hladnahe.
Znam govoriti i zato mi je dobro na zemlji
Naizust govorim krvopleta konlja
Кoja režu u stežu mračne svetiljke.
Slavljeni su nijemi
Jep nikad neće raniti svjetlost
Кoja živopiše.
Piše.
I nikad viie neće tog butu.
Ocjećao sam se zgađen od same pomisli na čitanje te večeri. Zcao sam da.je Ćirilo, prije nego što je napravio glagoljicu, morao prvo da ubije čovjeka u sebi, tim da ubije hrišćanina, i ia poslijetku da ubijs filozofa, jer se svaka filozofija ubija pismom.
Iia stolu mi je stajala glinena posuda koju sam donio iz Soluna i iz koje je, navodno, Ćirilo pio kozije mlijeko u dane kada sa Erejckog mora duva zaborav. Ta posuda mi je služila kao svetiljka tako što sam u nju stavio ulje kanabisa, sušeni hašiš i kamilju balery i to sve zaialio komadom sunčeve svjetlosti koju sam ukrao sa oltara u crkvi Svetog Dimirrija.
Smrdljiva svjetlost je početa da treperi i da po zidovima živopiše nijeme i ravnodušne likove žute kože, mrtve već hiljadu godina, očiju hladnih i zagledanih u beskonačnost. Ovi likovi su počeli da se kovitlaju i raspadaju u fragmente svjetlosti koji su oblikovali pismena koja ja nikada ranijs nisam vidio ali sam počeo da nh sričem: az, buki, vjedi, glagolju, dobro, jest, živjeti, dzelo, zsmlje. Ova pismena za mene nisu tada imala nikakvo značenje i shvatio sam da slova nisu ništa drugo nego govor kostiju mrrvih riječi koje su ubile Atunjanina i Jydejca.
Šifra: 3394051
Nemanja Brdar, Čukarica, Beograd,
DŽEZ POGREB
crni čaj prosut u krilu peče
koračaš preko sobe
i otvaraš žaluzine
konvoji prolaze ispod prozora
konvoji nose lekove i žito
Đavo je u uglu
za pisaćim stolom
sastavlja manifest
održava nivo ketamina
u vodovodu stabilnim
za doručak smo
žvakali staklo
ograničili unos
ugljenih hidrata
u košericu smo bacili sav veš
u košerici
ostalo je dovoljno kože
da govorimo o novom početku
Đavo kraj okna
na visokim potpeticama
utegnut u vinil pantalone
boji prozore u crno
konvoji prolaze pod balkonom
konvoji nose lekove i žito
tvoja soba je u plamenu
tvoja soba nikada neće izgoreti
Đavo ima nervozne ruke
plete ti pletenice
boje šafrana
i opisuje suton
na purpurnam rubu grada
koji više nećeš videti
iz njegovih crnih šaka
na naša uzglavlja
pada gomila
suvih
cvetova
Šifra: КVARC
Aleksandar Petrović, Jagodina
DVOJNIК
(fragment)
*
Gdje se kriješ satrven u tihoti boli svijeta,
Кome li si zavještao blagostanje svoje pjesme,
Jesi li prepolućen izmeđ’ mrtvila i osjeta
pokleknuo u gorčini besramnosti polusvjesne?
A sjetim te se kako mekotom divnom samilosnom
opjevavao si izvorišta vajkadašnje vode,
I bl’ jedolik vas u isposništvu svome krijeposnom,
Bezbojnom inju davao rumen si jantarne rose.
Zar nisi ni tu gdje skrivenost sva može da se kamči
nekim ogorčenim gralom krvi svježe izlivene,
Zar imaš uopšte gdje i da se kriješ, kada pamtiš
sve potjere moje za skrovištem tvojim neskrivene?
Da nisi baš ovuda, u besprostoru mrtve pjesme
zavještao tragove mi da iz smrti tvoje bljesnem?
**
Ja vidim te kadikad poslije nevremena dvojniče,
kako iz caća nebesnoga u predivne boje kliješ,
I makar se i pretvarao da nebo tvoje odmiče,
u prepletima mračnjaštva duše, ja tražim te i krijem.
Pa uvidim te naslonjena na oblačne balustrade, .
Iz žeravice zvjezdane podnevlje svoje pogpedavaš,
I makar se otkradao, znadem da ipak se prikradeš,
U premisli ostanka i b’ jega trenut da urešavaš.
Ta nadnaravna sasretanja naša sirovo su blago,
od kog zatamnjena trava zablistava iskricama rose,
I makar se u srži ništa nije dogodila stvarno,
Mi mora smo premostili, jer kopna se sama prinose
u dalekosti proživljenog jedinstva našeg dvojništva,
u prisnosti odsustva misli, ko’m misao nas osmišlja.
Šifra: AHASVER
Marko Bačanović, Sarajevo
POBUNA
(fragment)
Ležim na zemlji kao ranjeno pseto. Čujem samo kako prolazi vrijeme i ništa
više. Sklupčao sam se i plačem. Zar je ovo život?
Sve su mi uzeli. Sve oteli. Ništa više nemam. Ništa, sem ove uboge, teške kiše što lije nada mnom i pravi oko moga ništavnog tijela lokvu.
Ne da mi se ustati iz blata, htio bih i možda, ali me mrzi. Mrzi me da
ustanem i odem nekud, a nemam kud. ,Da učinim nešto, a nemam šta. Da vratim ono što mi pripada, ali više ne pripada.
Da li sam ja stvarno to? Slabić i kukavica? U ovoj čemernoj noći koja laje na mene, koja me tjera; u ovoj lokvi koja me gura, izgoni, rastući i šireći se svakog časa; u ovom trenu kada me i vasiona odozgo više ne gleda, ne prati,
niti želi da zna da postojim kao jedan običan, sitan, mali dijelić nje; koji joj kao i takav malen ništa ne znači u odnosu na milione njenih djelića i dijelova.
Predao sam se. Dakle, umro sam. Ustaću cyrpa i hodaću kao utvara, a niko neće znati. Skidaće kapu kad me pozdravlja starija gospoda, uz osmijeh sažaljivi. Žene će se kikotati, možda će mi koja i namignuti, misleći da sam ja, onaj jadnik kojem oduzeše sve, a od mene ništa neće biti. Samo će još utvara moja kružiti okolo. Misliće da sam ja, a ja neću biti. Predao sam se. Žalim sebe.
No ima li išta gore od čovjeka? Ali mi je lakše. Dio sebe sam sahranio i ne namjeravam da ga oživim. Njima će biti slađe, meni lakše. Oni neće znati da
više ja i nisam ja. Ja ćy ljubiti svoju utvaru, pozivajući se na slamku spasa koju očvjnički trebam. Moja utvara nema ništa. Nv zna za emocije. 3a grijeh. Za oprost. Onv nije živo biće, ali ja je očajnički trebam.
Sjedim u kući, praznoj i hladnoj kući. Da li je ovo sad i kuća uopšte? Pitao sam se svakog minuta, unižen i jadan. Nemam nikog i ničeg sem ovog plamićka dogorjele svijeće koje još jedva i ima. Takav sam i ja kao i taj plamen: sitan i istanjen i nestajem s prvom zrakom svjetlosti koja uleti u kuću u cik zore u kojoj ne želim biti. Majka je umrla dok sam bio dijete. Ocu je bila sahrana juče. Tako da nikad nisam spazio, ni osjetio, šta je to ljubav. Majka je jedino biće koja možs djetstu jsš u ranoj fazi usaditi ljubav, nokazati šta je. Usaditi duboko u našim žilama neku dozu blagosti i nježnosti, koja će poslije s vremenom rasti ili možda i neće. zavisi kakve smo osobe, za šta smo rođeni. Otac i sin, nema tu mnogo
ljubavi. Ima, ali se ne pokazuje. Ona se podrazumijeva. Nekad se i ne ocjeća. Ali, postoji, tu js, nijema, da progovori samo onda kada to prijeko zatreba. Кao sad, kada se umre. Muškarci međusobno nikad ne iskazuju mnogo emocija, nema tu blagosti, nježnosti, ta je majčina strana. Očevi, pak, uče sinove da budu pomalo drski, mnogo snažni, grubi, otporni na plač i na sve što se oko njih kači kao nepravda. Ali, što što nije mene naučio do kraja da ne plačem kad me stigne muka, kao sad, da budem grub, da budem snažan, da se borim, da me ne jede tuđa nepravda koja se lako lomi i pada na mene i poklapa me da ne postojim?
Šifra: AZRIJEL
Rajka Milišić, Banjaluka
TEBI NA USLUZI
Slobodnim stihom oblikovana
ona koja zaustavlja dah je svetinja
i mada žeš svuda biti dočekana kao kraljica
bitno je kako ćeš vladati ljudima
dane postaveš izvor bezumlja.
(Što) svoju spremnost održavaš
našom nenaviknutošću na glamur i sjaj
u redu je, al ne zaboravi
da niko se neće pokoriti
sujeti, ludosti, poroku, bolesti,
niti će ko odbiti
da sjaju bude na usluzi.
Nema nikakve originalnosti
van tvog doživljaja:
sve što treba da uradim
jeste da te iznenadim … prijatno…
DUŠAN ANTIĆ JAGODINA (1982 – 2007)
POVELJA SRPSКO PERO (posthumno)
Rođen je u Jagodini gde je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Odseku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beograd , prvi u generaciji. Кao stipendista ZRC (Naučno istraživačkog centra) Slovenačke akademije nauka i umetnosti, pohađao je postdiplomske studije u Ljubljani na modulu Transformacija moderne misli – filozofija, psihoanaliza, kultura u čemu ga je omela prerana smrt. Učestvovao je na međunarodnom kongresu u Dubrovniku 2007 godine, pisao je filozofske studije, eseje, kraće prozne zapise a poeziju vrednu pažnje počeo je pisati u višim razredima osnovne škole.